
APRIL 2008.
KAKO SU MI UKRALI DVORIŠTE
 Cenjeni Uredniče,
Odvajkada smo mi imali to parče placa iza voćnjaka. Nije to veliki plac, tri ara podalje od puta. Kad se još neki čukun-čukun-ukun-deda doselio tu - niko više i ne zna kada je to bilo, pre turskih vremena, sigurno - tu je sagradio kuću. Očigledno je hteo da se malo skloni s puta, da ne bude baš na izvol'te. I tu su moji predaci rađani, u toj prastaroj čatmari. Kujna i velika soba, pod od blata, zidovi od blata, dole podrum sa niskim plafonom.
Moj deda je sagradio novu kuću posle rata. Tek su tad moji zaimali - dotle smo bili sirotinja. Deda i baba su jednom primili nekog ranjenog partizana, previli ga, nahranili, posle se taj setio toga, i priznali dedi penziju. Tako smo stali na svoje noge. Kažu posle - ne valja bez kralja. Kako kome. Nama pod kraljem bilo k'o pod maljem. Uglavnom, deda sazidao lepu, plansku kuću posle rata - nije radio arhitekta, nego deda bio planirao. Posle dorađivao moj otac - struja, bojler, telefon. Put asfaltirali, mi do puta, sa kapije pravo na asfalt, nema gde da se iskaljaš. Tri sobe, kujna, kupatilo, kada. Život.
Dobili smo 10 hektara od države, radili k'o mravi. Otac napravio staklorezačku radnju pored kuće, veliki parking ispred, za dvoja kola.
Stara kuća je ostala pozadi. Ubacivali smo stari nameštaj u nju, ali smo retko kad zalazili tamo. Ubuđalo se, puno paučine. A i nekako nas podseća na bedu, nikome se nije išlo tamo. Zakorovio se taj deo placa. Pre desetak godina i zmije se zapatile. Jedno tri klupka smo potamanili, ali džaba. Onda smo podigli novu tarabu oko tog dela i ostavili ga na miru. Ja sam sve hteo da to jednoga dana sredim, ali kad? Pored rada u radnji, ja sam napravio i staklenu baštu, i ribnjak, i još jednu kuću, malo iza one do puta. Deca na fakultetima. Ne stiže se. Ali to je naše, naša zemlja, naše imanje. To nam je, takoreći, kolevka naša.
 Onda, pre mesec dana, Cenjeni Uredniče, došli su ovi neki, međunarodni. Ja ne znam koji su ti, i otkuda, ja samo znam da su otimači. Tako ih i zovem - Otimači. Država, kažu, prodala neku zemlju iza naše, ima da se gradi fabrika nameštaja, onaj naš plac sa starom kućom im treba da na njemu naprave bazu za operacije. Šta ima vi da operišete ovde, sve je zdravo? Kažu, ti plac ne koristiš ionako, zauzvrat ćemo te uključiti u deoničare fabrike, još ćeš da zaradiš debelo. Ama, to je naša kolevka.
Žalio sam se u opštini, rekli mi da nisam u pravu. Po zakonu plodna zemlja ne sme da se zakorovi, mogu još i da mi je uzmu. Bolje da prihvatim šta mi se nudi. Ja kažem - aman, ljudi, to je naše, pred Bogom i pred ljudima, na tapiji i na kapiji, to je naše. Pa što onda ne zalaziš tamo? Ti bi hteo plac, al' bez zmija na njemu? Tvoja kolevka, ali korov oko nje?
Jeste, ja kažem, ja bih taj plac ali bez korova i bez zmija na njemu. Pa šta? I dalje je to moje. Jednoga dana, srediću to. Neće ni da čuju.
Doduše, još nisu počeli ništa da rade na placu. I njima je prpa da uđu među zmije. Neće se ni Otimači ovajditi. Niko nema koristi od ovoga, Uredniče moj. Samo sekiracija.
DDT
foto: Wesnica; Jacqueline
|
Rubriku "Pisma iz Dosadnograda" od ovog broja NAŠE RADNJE činodejstvovaće jedan Srbin u rasejanju, malo slobodnijeg stila izražavanja. Zvaćemo ga DDT. Kao mladi intelektualac, sredinom (sredina, malo napred!) prošlog veka, imao je nameru da menja svet; DDT je tada bio popularni insekticid, uništivač i insekata i korova. U međuvremenu predmeti uništavanja postali su otporni na DDT, a zemljina kugla se vrtela po svome, i svet menjao mimo naše i njegove volje. Pošto svaki čovek živi u svojoj glavi, svi gradovi ovog sveta, iz kojih će nam stizati pisma - dosadni su, te stoga rubrika ima ovakav naslov.
|
|