 Legenda kaže da je kafa u Jevropu stigla tako što su Bečlije prokljuvile čime su to Turci, prilikom neuspele (baš šteta!) opsade 1683, hranili svoje konje, pa su ovi isti (mislim: konji) bolji od njinih i jače ržu.
Kafom.
I da je to odmah zapalo za oko bečkim damama.
Priča posle ne kaže kako su se trgovci domogli kafe (kolika je bila cena, rabat, i rokovi plaćanja, odnosno - za šta su je trampili), kao ni to da li su je prvo davali samo konjima, ili su istovremeno dali gušta jahačima i jahačicama. Bilo kako bilo, konji je danas više ne zobaju, ali mi trgovci i distributeri (i ljudi ponekad) zato - upravo se spremamo "oči da povadimo"!
(Napominjem da Turci tada drugog puta ka Beču i Jevropi nisu imali do onog kuda su prošli - preko vazalne srpske teritorije i grbače. Ma, da li je moguće da i nama i Turcima to još uvek pamte?!)
Elem, na današnjem srpskom kafenom tržištu vlada situacija kao uoči Vidovdana 1914; iako fantastično segmentiran i pozicioniran, nadvojvoda Ferdinand bi baš da se prošeta po Sarajevu! I popije kapuciner, tamo gde se tradicionalno pije - turska kahva! Šta je posle bilo, znate!
Don Kafe (čuveni glavni lik iz meksikanskih serija) uzmuvao se prvi, baš. Sokolili ga međunarodni poslovi, pa je rešio da lokalni biznis preda Vele Tabaku. Taj Tabak, sumnjiv samim tim što "nije na ić", prezime je dobio po duvanskom esnafu. Vičan je poslu sa kafom utoliko što zna da pušači mnogo vole da sprže po dve-tri baš uz kaficu. A verovatno ume i da taba... Ali je svakako nameran da pokuša da kafu prodaje pod uslovima kao za cigarete. Pitam se: je li iz tog esnafa potekao naziv za neuspeli pokušaj - popušaj?!
Grand Kafe (capo di tutti capi, pa i tatko na Dona, a samim tim i Tabaka), kao i svi stariji ljudi, zasad mudro ćuti. Pominju se tu i tamo neki problemi sa Drogom; gde je "tu", valjda, na Voždovcu, kod tetka Nade Štark (zato su, valjda, pored toga da se vidi da je Čeda-Velja živ, u toj opštini sad izbori), a „tamo" negde u Kolinskoj (teritorija u evropskoj deželi - eto ti njih opet, ha!, kao čupavci iz kutije - između Dolenjske i Gorenjske). Teška situacija, kažu. Ja im, ne znam zašto, ne verujem.
(Ovde napominjem da mi naziv kladioničarskih kafa „2 u 1", „3 u 1", itd. zvuči skroz pornografski, i zato su izuzete od svake analize.)
A u životu stvari stoje ovako: prema najnovijem istraživanju agencije „Zevzekson&Štimler" od 1.176 najprodavanijih artikala robe široke potrošnje (u super i hiper marketima površine veće od futur a+ dijeta po krvnim grupama kvadrata) zastupljeno je 26 vrsta iz familije Kafe (2,2%): 10 (lako se pamti) Grandovih (0,85%), 10 Donovih (0,85% - pazi isto!?!) i 6 hajdučko-skojevskih (nestašna deca, odmetnici od familije Kafe - 0,5%). Što znači - da to ne znači ništa! Koje to? Mislim, to! Zar ne vidite da je to - to!
Sve ove igre brojkama (verovali ili ne - tačnih!!!), čija je jedina svrha da pokažemo kako i mi umemo da se ciframo (čitaj: lupetamo) po papiru, podsećaju me na nesrećne devedesete, kada su se s blagoslovom Luke Beograd (ni on „nije na ić"!) naplaćivala mesta na kojima su noćevali šleperi sa sirovom kafom; da bi do jutra i vaganja zrno povuklo vlagu i postalo teže! A i tom Luki bi bilo pametnije da je nastavio sa tim biznisom, nego što se sad provlači po „Insajderu"!
„Mešavina najfinijih vrsta kafe...", kako piše na skoro svakoj kesici, formulacija je koja ima za cilj pretežno da ne prikaže stvarni sadržaj.
„Mešaj, Ružo!" je u narodu omiljena rečenica ovekovečena u filmu „Jagode u grlu".
„Daj mi, bre, najjeftiniju!", zahtev je koji se najčešće čuje u radnji u poslednje vreme.
Van Beograda.
Srđan Paunović
|