Naravno da je preporuka da donosimo što češće odluke i da je jedan od osnovnih zadataka nas kao lidera da utičemo na sledbenike da i oni donose odluke, da imaju određeni stav prema nečemu, da budu za ili protiv. Samo tada nastaje veliki problem jer to ljudi doživljavaju kao pritisak. U stvari to pomera njihovu svakodnevnu uljuljkanost i budi iz njihovog sna. Oni žele sigurnost, sve što im stvara osećaj nelagodnosti izbegavaju. Međutim, dobra vest je da i među njima takvima ima razlika koje lider treba da primeti.
Pravi lider ume da prepozna i oceni svoje saradnike i svrstava ih u tri kategorije.
- I: Oni pozitivni koji ipak donose odluke i slede viziju uspeha. Oni su manjina! Lider na ove sledbenike gleda kao na svoje najbliže saradnike, pomoću kojih on pojačava svoje dejstvo i uticaj na sve ostale. U figurativnom smislu to su oficiri lidera (rukovodeći kadar).
- II: Oni koji su skloni raznim uticajima i malo su kolebljivi, međutim uz pravilan uticaj oni vas slede. U malopre pomenutom figurativnom smislu to je vojska lidera (njegovi izvršioci).
- III: Oni negativni koji u svemu vide crnu stranu, uvek su protiv! A što ih vi više uveravate u pozitivan ishod oni su sve negativniji. E to su „neprijatelji" lidera i najbolje ih je odstraniti iz svoje kompanije, tima ili okruženja. Njima neka je sam Bog u pomoći. Oni su potencijalno moćni generator za uništavanje vaše pozitivne energije i entuzijazma.
Kada lider locira vitalniji deo svojih sledbenika, onda ih podstiče da donesu veći broj odluka a često im i sam pomaže u tome. Jer, trenutnim odlukama svi mi modelujemo svoju budućnost, odlučujemo danas kakvi ćemo biti sutra! Mi u stvari na taj način trasiramo svoju sudbinu. Lider zna da je najbolji lek usled straha koji se javlja prilikom donošenja odluka, upravo donošenje odluka i to što više odluka - svakodnevno! Definicija hrabrosti i glasi da radite ono čega se plašite. Ako ne osećate bar malu dozu straha ili uplašenosti onda i nema govora o hrabrosti. Kada lider nadahne zaposlene da donose odluke ili im jednostavno to dopusti, tada se oslobađa nova snaga i novi potencijal saradnika, koji bi u suprotnom ostao sakriven i neiskorišćen i koji je već duže vreme zarobljen.
Lider je svestan činjenice da je srednji menadžment u praksi, samo neka vrsta prenosioca informacija o viziji i odlukama sa višeg ili najvišeg nivoa kompanijske piramide rukovođenja, a da su baze te piramide „vojska" koju čine kako administrativni, tako pre svega obični radnici koji rade u direktnom ili indirektnom kontaktu sa klijentima. Ovi zaposleni upravo najviše znaju o delovanju kompanije i zahtevima klijenata, na „prvoj borbenoj liniji" kompanijskog poslovanja. Međutim, vrlo često ti ljudi kao po pravilu nemaju odgovarajuća ovlašćenja da momentalno reaguju na neke individualne slučajeve ili sporne situacije koje se na terenu pojavljuju. Zato je od neprocenjivog značaja delovanje pravog lidera, koji upravo tim ljudima daje ovlašćenja kako bi mogli samostalno da donesu odluku na terenu, u cilju zadovoljavanja potreba ili rešavanja spornih situacija klijenata. U savremenom poslovanju svake kompanije, alfa i omega mora biti potrošač jer on je zapravo jedini razlog što mi i postojimo (lideri, rukovodioci, radnici, sama kompanija).

Sledeća važna stvar vezana za odluke jeste da jedan uspešan lider mora da razume tzv. „principe najvećih uspeha i najdubljih padova". Odnosno, ključne odluke lider donosi u trenucima kada doživljava svoj najveći uspon kao vođa a ne u nekim izuzetno teškim situacijama u vremenu njegovog najdubljeg pada.
Zašto? Kada nam ne ide baš dobro i loše smo raspoloženi, iz te percepcije sve izgleda vrlo ozbiljno i tada se javlja naša instiktivna potreba da što hitnije rešavamo sve ono što nas muči. Recimo u privatnom životu, mnogi ljudi započinju ozbiljne razgovore o svojim lošim vezama upravo u takvom stanju i kao rezultat vrlo često donose nedovoljno dobre odluke. Dakle, kada donosite delikatne odluke, potrudite se da to uradite hladne glave, bez prisustva negativnih emocija. Uspešni lideri imaju još jednu prepoznatljivu karakteristiku. Oni na specifičan način donose odluke, tako što od okoline prikupljaju informacije i slušaju mišljenja drugih, ali kada prikupe sve informacije i dobro ih izanaliziraju, odluke donose samostalno! Njihov pristup je vrlo pragmatičan i prilično racionalan. Oni prvo odvoje mišljenje i glasine od činjenica, a zatim sve činjenice podele na dve grupe. One koje su važne i relevantne i one koje to nisu. Shodno tome donose odluku.
Još jedan presudan faktor u donošenju odluka je - intuicija. Praksa pokazuje da je donošenje odluka mnogo više stvar intuicije a ne analitičkog pristupa. Ovu činjenicu neće promeniti ni cela hrpa izveštaja i raznih studija tržišta. Iako sam skrenuo pažnju u prethodnom pasusu na važnost činjenica u procesu donošenja odluka, napominjem:
- činjenice ne mogu nikada da zamene intuiciju lidera;
- činjenice ne mogu odluku doneti umesto lidera.

One su vam od važnosti u onoj meri, u kojoj smo mi lideri sposobni da ih pravilno protumačimo. Imajte sve ovo navedeno u vidu kada sledeći put donosite odluke, jer iskustvo pokazuje da menadžeri često imaju veliki problem kada se suoče sa donošenjem odluka u vidu prevelike želje da poseduju što veći broj činjenica. A zašto? Jednostavno misle da će se, ako sakupe što veći broj činjenica, odluka doneti sama od sebe. E, neće! Odluku moramo doneti mi.
I na kraju pomenućemo još jedan važan faktor kada su odluke u pitanju, a to je brzina. Naša sposobnost kao lidera da brzo i precizno donesemo odluku u svim poslovnim i životnim oblastim, predstavlja našu bazu uspeha. Takve odluke nismo u stanju da donesemo bez hrabrosti, odlučnosti i iskrene samodiscipline. U našoj karijeri kao i u životu postoje određeni trenuci kada moramo da napravimo veći skok!
Lideri koji su uspešni, odluke uglavnom donose relativno brzo, a menjaju ih sporo ili ih uopšte ne menjaju. Nasuprot njima, neuspešni lideri odluke donose izrazito sporo, (ako ih uopšte i donose) a kada se to desi, odluke menjaju brzo i često. Možemo konstatovati da je neodlučnost isto tako velika mana, kao i odugovlačenje i da se te dve loše osobine u dobroj meri podudaraju.

Preporuka: biti pravi lider znači konstantno donositi odluke i podsticati druge da to rade. Ne bi trebalo da sankcionišemo one zaposlene koji preuzimaju rizik, donose odluke i povremeno prave greške. Njihove pogrešne odluke treba da iskoristimo kao polaznu osnovu za njihovo obučavanje, a ispravne odluke treba da upotrebimo kao sredstvo dodatne motivacije kroz pohvale i pozitivne primere drugima. Od pogrešnih odluka ima i jedna gora stvar a to je ne donošenje odluka.
Od donošenja odluka važnije je upravljanje tim odlukama! Ljudi često donesu odluke o pozitivnoj promeni ali je brzo napuštaju, već kod prve prepreke. Takođe, simptomatična pojava kod loših lidera koji ne upravljaju dobro svojim odlukama, jeste da čim donesu odluku, oni odmah dovode u pitanje njenu ispravnost. Ubrzo se ispostavi da odluka ne donosi dobar rezultat, ali vrlo često ne zato što je loša već zato što oni sami potkopavaju njen mogući uspeh velikom sumnjom. Zato se u praksi dešava da se mnoge u startu diskutabilne odluke, uspešno realizuju zahvaljujući upornosti lidera, kao i da mnoge dobre odluke propadaju, zbog sumnje i nedoslednosti njihovog donosioca.
Loš manir rukovodilaca je i da se oni prilikom donošenja odluka oslanjaju na vrlo stare činjenice ili odlučuju na osnovu nekih parametara koji su bili adekvatni pre par desetina godina. To je vrlo zastareo metod u donošenju odluka.
Pravi lideri pokazuju odlučnost i spremnost da donesu odluku, a zatim sebe pokrenu na akciju vrlo hrabro, uprkos problemima ili preprekama.
Dragiša Ristovski